Fotografija je proces vizuelnog pripovijedanja našeg postojanja, a fotografi su naratori kojima su riječi fotografije a albumi hronike – u dobroj fotografiji svaka ljudska emocija nepogrešivo nalazi svoje mjesto. Svojom umjetnošću ljudi „s one strane kamere” destiluju i haos i ljepotu; snimaju stvarnost onakvu kakva ona jeste, ali i onakvu kakva bi trebalo da bude, ostavljajući dovoljno prostora za raznovrsne interpretacije.
Pitajte Duška Miljanića.
Odmah ćete uvidjeti da dobra fotografija nikad nije samo jedna priča, da nema samo jedno značenje i da gotovo uvijek, umjesto da nam daje jednostavne odgovore – uspijeva da postavi najkompleksnija pitanja.
Može li fotografija biti realnija od stvarnosti? Ko koga bira, fotografija fotografa ili obrnuto? Kako se postaje fotograf? Kad se to dogodi i zašto? I koliko se, zaista, recept za uspjeh u životu razlikuje od recepta za stvaranje uspješne fotografije? Hajde da krenemo od početka…
Srednja škola, razvijanje crno-bijelih filmova s društvom, učlanjenje u fotografski klub – to su Duškovi počeci. Mladenački zanos u odnosu prema fotografiji kao umjetnosti i zanatu prerasta u nešto što vremenom postaje profesija. Ako ga pitate što je presudno što morate da imate da bi kamerom uhvatili pravi trenutak, Duško će vam reći: „Osjećaj”. On ne samo da fotografiše ono što voli, već, prije svega, fotografiše zato što neizmjerno voli ono što radi. Svoje klijente opisuje kao ljude s kojima uživa, koje on poštuje i koji poštuju njega. Ako nema toga, Duško ne radi. Je li to manjak profesionalizma ili jedini način da stvaralac, čija djela imaju i tržišnu vrijednost, u neophodnoj mjeri ostane u stalnom kontaktu s onim iskonskim i umjetničkim u sebi? Fotografija ima više nivoa iščitavanja, ona je važan dio kreativnih industrija i, kao takva, naravno, zahtijeva i partnere u poslu koji umiju da cijene njenu kompleksnost.
Duško Miljanić živi za fotografiju i živi samo od fotografije. On hvata momete koji ponekad možda mogu da izmaknu ljudskom oku, ali ne i njegovom objektivu.
Pitajte glumce.
Duško je zvanični fotograf Crnogorskog narodnog pozorišta, pa će vam i glumci reći: teško je publiku zavarati neuvjerljivom glumom – ovakvoga majstora fotografskog zanata još teže.
Iako je njegove početke obilježilo vrijeme procvata analogne fotografije, Miljanić i ovo novo vrijeme koristi na najbolji mogući način. Smatra da je digitalno doba blagodet koja donosi brzinu; ali staru dobru analognu fotografiju opisuje i kao osnovu, koju danas svaki mladi stvaralac u ovoj oblasti treba da usvoji kao temelj svog zanata jer ona traži: koncentraciju, pažnju, strpljivost i sofisticirano znanje. Možda je ponekad lakše posegnuti za instant rezultatima i konstantno se oslanjati na softverska rješenja za postprodukcijsku obradu fotografija; ali, ipak, reći će Duško: „Nebo je plavo, pa je plavo, ne može biti više plavo nego što je”.
Sve što se radi, mora se uraditi s mjerom. Tako je i s upotrebom savremenih tehnoloških dostignuća: prilagoditi se vremenu, a ostati svoj. Radovi Duška Miljanića izlagani su u Palati Savjeta Evrope u Strazburu, Galeriji „Locuslux“ u Briselu, Galeriji UNESCO u Parizu, na Motovunskom filmskom festivalu i na Venecijanskom bijenalu. Oficijalni je fotograf više relevantnih državnih institucija i privantih kompanija. Nesebično dijeli svoje majstorsko iskustvo sa studentima, sanja o ateljeu u svom rodnom Tivtu…
Posla ne fali, ali ni ambicija. Duško ne staje. Danas se, kao i u Kerolovoj Alisi u zemlji čuda, redovno dešava da moraš da trčiš čak i ako samo želiš da ostaneš u mjestu. Svaki napredak traži i jedan napor više. Sve je u tajmingu, a suštinske stvari su: dobro planiranje i precizno uhvaćen trenutak! Izgleda, ipak, da se recept za uspjeh u životu i ne razlikuje mnogo od recepta za stvaranje uspješne fotografije…
Pitajte koga god hoćete.