Digitalizacija, povezanost, globalizacija, ekspanzija ekonomije zasnovane na znanju, rastuća potražnja za ekonomijom zabave i slobodnog vremena i ekspanzija sektora koji spadaju pod intelektualnu svojinu imaju značajan uticaj na tradicionalno razumijevanje umjetnosti i kulture. Upravo rezultat gorepomenutih tranzicijskih kretanja doveo je do pojave termina kao što su “kreativne industrije”, “kulturne industrije” i „kreativna ekonomija” koji počinju biti akcenat razvojnih politika u oblasti kulture, ekonomije, tehnologije i generalno društva u kojem živimo.

Termini kulturne i kreativne industrije, koji su u prošlosti bili na meti mnogih kritika zbog “industrijalizacije” kultura, sada svakako nailaze na razumijevanje kada je u pitanju spajanje kulture i industrije, posebno jer ih UNESCO tretira kao industrije koje proizvode materijalne i nematerijalne umetničke i kreativne proizvode, i koje imaju potencijal za kreiranje bogatstva i generisanje prihoda kroz eksploataciju kulturnih dobara i proizvodnju robe i usluga baziranih na spoju znanja, mašte, kreacije, inovativnosti i drugih kreativnih sposobnosti pojedinaca i društva. Ono što je zajedničko za sve kulturne industrije jeste korišćenje kreativnosti, znanja iz oblasti kulturne i intelektualne svojine za proizvodnju robe i usluga od društvenog i kulturnog značaja.

Sa druge strane, ono što je kod većine čitalaca dilema jeste suštinska razlika između termina kulturna i kreativna industrija. Termin kreativne industrije se često koristi naizmjenično sa terminom kulturne industrije, ali zapravo obuhvata mnogo šire polje nego kulturne industrije, jer prevazilazi polje umjetnosti i uključuje sve proizvode bazirane na kreativnosti. Jedna od najrasprostranjenijih definicija jeste da su kreativne industrije upravo one industrije koje imaju porijeklo u individualnoj kreativnosti, vještinama i talentu i koje imaju potencijal za kreiranje bogatstva i radnih mjesta kroz generisanje i eksploataciju intelektualne svojine.

Prelaz od kulturnih ka kreativnim industrijama promenio je pristup u smislu ekonomske orijentacije, iz razloga jer su aktivnosti koje su do skoro pretežno bile smatrane neprofitnim, prepoznate kao potencijalno komercijalne aktivnosti. Najnovija tendencija je da se kreativne industrije ne ograničavaju usko na aktivnosti vezane za kulturu, već da se koristi termin „kreativna ekonomija“ kako bi se naglasio značaj usluga baziranih na različitosti sadržaja, kreativnog razmišljanja i rješavanja problema među svim industrijskim sektorima u privredi.

Kulturne i kreativne industrije uglavnom su privilegija razvijenih zemalja, jer zahtevaju visoku stopu inovativnosti, ekspertize i upotrebu najnovijih tehnologija. Takođe, potencijali za njihovu distribuciju i razvoj usko su povezani sa globalnom moći određene države. Pri tom, one zahtijevaju veoma inovativne pristupe kada su u pitanju politike i pravni podsticaji, iz razloga što prevazilaze nadležnosti samo jedne od politika – kulturnih, ekonomskih i drugih. Ipak, bez obzira na ograničenja veliki broj zemalja i različito razvijenih ekonomija su prepoznali potencijale ovog sektora i uveli zakone i strategije koje treba da za glavni rezultat imaju brzi rast kreativnih industrija, koje postaju jednako važne kao turizam i klasične industrije jedne zemlje.

Usljed ovoga, razvijene zemlje uočile su potrebu za restrukturiranjem njihovih ekonomija na način koji bi omogućio da se ne oslanjaju na materijalne resurse i tradicionalne industrije, koje postaju sve neodrživije, već da ih okrenu ka korišćenju ljudskih resursa i znanja i fokusiraju se na nematerijalne proizvode. Ovakav pristup vodio je do prepoznavanja potencijala koje imaju kultura, kreativnost, intelektualna svojina i znanje, te do stvaranja koncepta kreativna klasa. Upravo ove razvojne politike moraju biti prioritet prilikom strategijskog planiranja resornih institucija i kompanija u Crnoj Gori, jer je procvat kreativnih industrija uveliko već prisutan.

Više detalja o ovoj temi možete pogledati u sklopu literature koja je korišćena za pripremu ove objave.